djevojka iz zadnje klupe

28.11.2007., srijeda

Sama

ja nevjerujem više u ljubav, jer sada sa sigurnošću znam da ona za mene više ne postoji... Dosadit ćeš mi i ti, i jednom zauvijek ću onda zaboraviti voljeti..Samo se nadam da neću se nikada ni sjećati kako je nekada bilo lijepo.
Oprosti što sam ti slomila srce. Ma ja sam obična lažljivica, varam i pričam neistinu kako bi ti bio sretan. Lijepo mi je bilo uvijek s tobom, ali sada više nemogu natrag. Kažeš mi da nosim tugu u očima...a znam, ona me nikada neće napustiti.
O koliko je puta lakše živjeti sa slomljenim srcem nego s ovim neprestanim osjećajem krivnje koju nosim..Boli me neizmjerno to što sam ti učinila, navela sam te da se zaljubiš u mene, a onda mi je i to dosadilo... Prestalo je ono početno ushićenje koje sam osjećala tako jako kao što narkoman osjeća svoj prvi šut. Sada me samo obljeva hladan znoj, nemogu se pomiriti s tim da sam ti samo navika...
Ma nebrini za mene, izvući ću se i iz ovih sranja, nadam se jednom zauvijek...a onda idem dalje sama jer...ma nevjerujem više u ljubav...
- 23:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.08.2007., petak

ovisnica

Ne mogu spavati, kašljem. Nemogu prestati, poput nekog okorjelog ovisnika o cigaretama sve više počinjem sličiti na sjenku koja je jako daleko od stvarnosti. Dopuštam da beznačajne gluposti upravljaju mojim životom i iako sam toga svjesna ne uspjevam se othrvati.
Ovisna sam. O tvojim pogledima, o tome da me netko ljubi, da me obožava.
I sada shvaćam da provodim sate pred ogledalom jer sam ovisna o zavidnim pogledima. I ne, ja nisam umišljena niti ja mislim da sam lijepa, jednostavno znam prevariti tuđe oko. I pokušavam ponovo iako znam da nema smisla, a zašto..? Ma neznam, valjda da mogu sama sebi dokazati da i tebe mogu imati...
Kako bi se osjećao da znaš da si i ti samo još jedna prolazna stanica na mom putu kroz život..tužno..ma znam, ni meni nije ništa bolje.
Kako to da nemogu pronaći sreću, kako to da kada moj um misli da sam ju pronašla, moje srce i dalje ne miruje, mlada sam..pa da..a zašto se onda osjećam kao da mi je sto godina i zašto me onda muče stvari koje me ne bi trebale mučiti...zašto ne mogu spavati, zašto ne mogu biti sretna, zašto ne mogu prestati disati, zašto ne mogu prestati misliti na tebe...?
- 02:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.06.2006., srijeda

molim Te Bože

jel vam se ikada čini da nemate sreće...?
- meni se ne čini
- ja je STVARNO nemam
- nikada u životu mi se nije dogodilo nešto, tako da sam pomislila na onu izreku *više sreće nego pameti*
- i što kada me pamet izda...?
- što kada zaista osjetim da nemogu više....?
- ali dobro, realna sam...ne gajim lažne nade...
- možda je to način na koji mi Bog jednostavno daje do znanja da je za mene odabrao malo teži put...ili...da uopće i nije uz mene...možda misli da mogu sama...
- neću Ga moliti da mi pomogne sutra...neću Ga moliti da bude uz mene...neću Ga moliti za sreću...
- zamoliti ću Ga samo da mi noćas pomogne zaspati...
- 00:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

PUSTITE ME DA MISLIM DA BIT ĆE SVE PO MOM

pustite me da mislim da bit će sve po mom. Još samo sutra, preksutra ću prestati. Prestati ću željeti uspjeh, prestati ću misliti na to. I zaboravit ću brzo, još brže no što me i obuzela ta želja, još brže od ovog inata koji me opsjeda u zadnje vrijeme. Dani i noći mi postaju prekratki iako nevidim kraj. Ponestaje mi vremena, ponestaje mi snage...Pa čak i sada se pitam kako mi se više da, neznam... Stvarno neznam što je to u meni što me tjera dalje iako se sa svakim jutrom budi u meni strah da će danas biti taj dan kada će sve pasti u vodu, da ću se vratiti na početak i nastaviti živjeti tamo u monotoniji prosječnosti. I neznam zašto mi to sada toliko znači, i neznam kako se u meni rodila ta želja...neznam, no pustite me da mislim da bit će sve po mom. Još samo sutra, prekosutra ću prestati...
- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.05.2006., srijeda

priznajem, poražena sam

neznam zapravo zašto sada pišem, iako nemam volje. Nemam volje za ništa. Ponovo sam, kao i prije upisala još jedan poraz u svoju knjižcu. Došlo je do toga da riskiram svoj zdrav um zbog ljudi koji to neznaju cjeniti. Zašto? Pitate se zašto sam im dopustila, zašto sam bila tako naivna...?Neznam, sada je već ionako prekasno za kajanje. Ja nisam čovjek, ja sam obična sjenka onoga što sam nekad bila. više mi nije stalo da se moje mišljenje čuje i više mi nije stalo do toga da se izborim za sebe. Predat ću se pred svojim krvnicima i nastaviti kao obična duša zarobljena u svome umu...Predajem se, iako sam oduvjek bila borac, iako nisam nikada odustajala i iako sam uvijek pronalazila načina za ići dalje. Sada ga više nemam. Nemam više snage...
- 15:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.05.2006., četvrtak

-PRAVE STVARI-

Ma kako da vjerujem na to da 'prave stvari dolaze neočekivano'? Kako neočekivano?Kod mene toga nema ja sve očekujem stalno i u svakom trenutku. Zar da onda mislim da mi se nikada neće dogoditi prave stvari..?I što su to uopće prave stvari..?Kako da ih znam prepoznati kada one zaista i dođu. Što ako ih ne prepoznam, što ako samo prođu pored mene a ja ih propustim? Možda mi se tog trena neće činiti toliko bitne ili će postojati neki razlog pa ću ih samo zaobići. Čudni su moji strahovi, tako nerealni i prolazni,sinu mi samo ponekad, a onda ih opet zaboravim...
Zar da se uopće nečemu nadam...?Neznam, ma kako ću i znati kada mi se niti jednom u životu nije dogodila prava stvar koja je došla sama od sebe. Gledajući unatrag shvaćam da sve što sada imam nije došlo samo od sebe, nikada, ali baš nikada nije mi se dogodila situacija u kojoj sam ostala iznenađena. U kojoj nisam znala reagirati. Ljudi nezaju koliko je prostranstvo mojih misli. Nitko nezna da sve stvari koje se događaju sam ja već jednom doživjela. Da, u svojim mislima. Valjda je to ono što proizađe iz beskrajnih neprospavanih noći i lutanja mojim mislima.
Kada bi i potpuni stranac barem na jedan tren provirio u moje misli, u crtice moga shvaćanja svijeta, začudio bi se kada bi shvatio da se i on nalazi tamo. Jer granica nije tamo gdje se more spaja sa nebom.
- 00:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.05.2006., utorak

...čemu...?

često se zapitam..zašto da se ujutro dignem iz kreveta, zašto dovraga da svaki dan počinjem sve iznova...sve tako isto i dosadno, tužno i bolesno...Zašto da se svaki dan suprotstavljam s ovim izopačenim svijetom u kojem je danas dobrota strani i nepoželjan pojam. Pa čemu onda da se trudim, zar da izgradim svoju budućnost gazeći po tuđim željama i plivajući kroz tuđu krv...? Ne, ja ne želim. Ne želim se jednoga dana naći sama, na kraju života, izdana od svih. Ali što kada je to put kojim ja idem. Što kada sa svojih 17 godina shvatim da je to jedini put...? I ne mi neidemo preko trnja i kamenja, mi se ljudi ne borimo za neki viši cilj, mi ljudi ne tražimo istinsku dobrotu...Mi tražimo žrtve koje će nam olakšati put ka bogatstvu. Tako smo iskvareni da više ni svoje mišljenje nemamo, gledamo na svijet kroz zavjesu koja nam poput vela nedopušta da vidimo jasno ono što je bitno i za što treba živjeti...
...Ljudi nemaju prijatelje,ljudi imaju samo druge ljude koji im služe kao sredstva da dođu do željenog cilja...
- 21:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.04.2006., nedjelja

...možda još noćas...

evo večeras se imeni spava, možda samo večeras...a možda zauvijek, možda zauvijek ostanem u toj zemlji snova....ne, moji snovi nisu lijepi, zapravo nikad me ni ne podsjete na nešto lijepo. Natjeravaju me da mislim o onim stvarima o kojim budna nebi nikada ni pomislila...tako jasno, da tako jasno vidim neke stvari u snovima, kao da su se nekada već dogodile...ili će se dogoditi. I onda se probudim, kao skamenjena i bojim se pomaknuti...bojim se razmisliti o tome što bi bilo kada bi to bilo istina....natjeravaju me da mislim na neka prošla vremena, za koja sam mislila da su već daleko iza mene, u prošlosti. Zašto se tako teško riješiti duhova prošlosti...hoće li me ikada prestati opsjedati već minuli događaji, koji nisu ništa dalje od zaborava...Nemogu zaboraviti,zašto...?Neznam. I možda ovo što pišem večeras nema smisla, možda će mi već sutra sve biti jasnije, možda...
- 00:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.04.2006., četvrtak

...večeras...

večeras je jedna od onih noći koja te potiče da misliš, samo zato jer miriše na daleke zemlje i nepoznate ljude. Ja noću nevolim spavati, zapravo noć je jedini dio dana kada se ja osjećam dobro. Znam da tad nitko ne misli na mene, pa stoga dajem sebi oduška i mislim ja o njima. Kada svi spavaju. Noću su budni samo ljudi s druge strane zakona, prijateljice noći, probisvjeti i pijanci. Tek ponegdje se nađe neki pijani student koji slavi položeni ispit ili pak svoj neuspjeh utapa u alkoholu...
Kada sam se ja uvrstila među njih...? Neznam. Isprva su me moje nesanica mučile i ujutro bi se budila potpuno izmučena i nesposobna. Sada to više nije tako...sada mi je zapravo svejedno...Koliko sam samo puta znala na prozoru dočekati zoru, tako čistu, lijepu i nevinu...koliko sam samo puta gledala izlazak sunca i osjetila njegove prve zrake na licu...neznam. I kada bi se sve to dogodilo, kada bi i posljednji muk nestao, zatvorila bi prozor, navukla zastore i legla u krevet, nadajući se da ću zauvijek ostati tamo...u zemlji snova...
- 00:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.04.2006., utorak

Rastanak

Sjede zajedno, na pučini
Dvoje ljudi, tako bliski
Ni dodir, ni pogled
Ne može otkloniti
Taj tužni, teški jad
Da barem nikada nisu se sreli
Možda bi tako i oni htjeli...
Sada još samo suton
Obrisima svojim sudbine im briše
I na licu, umjesto osmjeha,
Bol im riše...
Još jedino suza u oku im blista
Jer odlaze,
I znaju,
Da sresti će se ponovo
Tek možda...
U raju...
- 21:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi